Japanci su si priuštili i luksuz «mirisne» budilice. Ta naprava u odabrano vrijeme, prije nego što se oglasi zvučni alarm, počinje ispuštati osvježavajuće i stimulirajuće mješavine mirisa. Pri tome, naravno, postoji izbor, pa se pritiskom na određenu tipku bira miris uz koji se korisnik/ca takve naprave ujutro želi probuditi. Varijanta te ideje je mirisno animiranje prostora u bilo koje doba dana, pa se tako tajmerom može programirati električni raspršivač eteričnih ulja da dezodorira zrak u kući kad ukućani žele.
Okayama Korakuen je jedan od tri najljepša vrta u Japanu.
Sam vrt-park je nastao u 17. stoljeću kao posjed Tsunamase plemenitog Ikede, lokalnog feudalca kao mjesto za zabavu važnih gostiju i kao vlastito utočište. Ime u prijevodu znači “Vrt užitka “, aludirajući na poznati konfucijanski citat da mudar vladar se mora brinuti o svojim podanicima “njihove potrebe su na prvom mjestu pa tek onda vlastite”. U danasnjem obliku i velicini postoji od 1863.godine, a od 1884.godine je otvoren za javnost. Za vrijeme II svjetskog rata, 1945.godine, ovaj japanski vrt je nastradao od posljedica bombardiranja, ali je kasnije restauriran i obnovljen prema starim crtežima i slikama. Kako bi se ohladio od velikih vrućina, plemeniti Ikeda je potočic provukao po sredini, u njega ubacio par kamenja sa kojih će voda stalno isparavati i time dodatno spuštati temperaturu.
“Budina ruka” je popularno i mirisno voće slično limunu neobičnih izraslina najčešće konzumirano u Aziji. Ispod njegove debele kore nalazi se mala količina soka ili ga uopče nema. Vrlo je intenzivnog okusa. Unutarnja bijela srž nije gorka kao što je obično slučaj s citrusima, tako da prsti mogu biti odrezani, a zatim uzdužno narezani ili oguljeni koristiti u salatama ili ribljim specijalitetima. Ima i veoma jak miris, i ranije su Kinezi i Japanci ovo voće koristili za parfimiranje prostorija i odjeće.
Ovo neobićno voće raste u grmlju ili na drveću sa dugim, nepravilnim granama prekrivenim trnjem. Stablo je sama po sebi osjetljiva na mraz, kao i na intenzivne topline i suše. Najbolje uspijeva u umjerenim uvjetima.
Plod se može dati i kao vjerski prinos u budističkim hramovima jer može sličiti zatvorenoj ruci. Prema tradiciji zatvorene ruke simboliziraju čin molitve
Mali planinski otok Yakushima oduševljava posjetitelje prekrasnom vegetacijom u rasponu od suptropske na razini mora, do subarktičke na planinskim vrhovima.
Zahvaljujući obilnim kišama (od 4.000 do 10.000 mm padalina godišnje) Yakushima pokazuje bogatu floru sa oko 1.900 vrsta i podvrsta, uključujući i drevne primjeraka japanskog cedra.
Ovo drevno drvo može živjeti i preko 1.000 godina na stabilnim klimatskim lokalitetima otoka: primjerci mlađi od 1000 godina poznat su kao ‘Kosugi’, stariji primjerci koji mogu doseći i 3.000 godina poznati su kao “Yakusugi” i nalaze se na 600 m i 1800 m nadmorske visine.
Najveće i najstarije među njima, poznatije kao Jomon Sugi pretpostavlja se da je oko 7000 godina staro.
Zemljište Yakushime se uglavnom sastoji od granita i površina zemljišta je vrlo tanka. Dakle, cedar ne može apsorbirati dovoljno hranjivih elemenata. Zbog tog razloga i puno kiše, cedar čuva puno smole što ga čini dugovječnim. Osim fascinantnih šuma možete uživati u manjim slapovima i tropskim vrtovima po cijelom području. Područje je također dom ugrožene zelene i bukvan kornjače, Flora je vrlo raznolika za tako mali otok. Od više od 1900 vrsta i podvrsta, 94 vrsta su endemi, uglavnom koncentrirani u središnjem djelu planina. Osebujna karakteristika vegetacije je bujnost epifita, osobito na višim predjelima.
Stara povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama su izvanredni primjeri tradicionalnih naselja koja su savršeno prilagođeni njihovom okolišu. Zbog toga je Shirakawa-go, zajedno sa selom Gokayama, 1995. god. upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji. Shirakawa je planinsko selo u blizini vrha planine Haku (gorje Ryōhaku) gdje njezina općina Ōno graniči s prefekturom Ishikawa, ali i sa selom i općinom Gokayama u prefekturi Toyama na sjeveru. Kroz područje prolazi rijeka Shō, koja teče prema gradu Nanto (Toyama) na sjeveru, i gotovo sva sela se nalaze uz njezine uske obale ispod planina. Njegovih 95.7% prekriva planinska šuma i jedno je od najsnježnijih područja u Japanu, što je jedan od razloga nastanka jedinstvene japanske arhitekture kuća tzv. gasshō-zukuri (合掌造り) stila.
Hitachi Seaside Park, koji se nalazi u Hitachinaka, Ibaraki prefekturi u Japanu, je cvijetni park i popularno turističko odredište. Park obuhvaća područje od 3,5 hektara, a cvijeće zadivljuje tijekom cijele godine. U svako godišnje doba naći ćete drugačiji izbor cvijeća na brdu “Miharashi Ne Oke”, sa kojega se pruža panoramski pogled na Tihi ocean. Park je posebno poznat po plavim nemofilama. U proljeće, više od 4,5 milijuna plavih nemofila cvate u cijelom parku. Taj period japanci nazivaju „Nemofila harmonija“.
Religijski život Japana je vrlo razvrstan. Kroz povijest je došlo do preplitanja mnogih tradicionalnih religija. Korijeni tradicionalnih japanskih vjerovanja nalaze se u prapovijesnim običajima, a najveći dio njih čini osnovu šinto religije.
Ovo je jedina religija koja je specifično japanska. Indijski budizam, kineski doprinos u vidu konfučijanizma i taoizma, a kasnije je došlo kršćanstvo, u Japan su stigli izvana. Sve ove religije pretrpjele su značajne transformacije u procesu međusobne razmjene utjecaja sa lokalnom tradicijom .
Velika većina stanovništva živi po običajima šinto i budističke religije. Primjer vjenčanja se obavljaju po šinto običajima, a sahrane po budistickim. Šinto je kao religija nastao u Japanu. Njegovi korijeni nalaze se u antičkim vjerovanjima i mitovima kada su ljudi vjerovali da duhovne sile (kami) postoje u prirodi - u drveću ili planinama.
Sa razvojem šinto religije, kami su počeli obuhvaćati i heroje i druge poznate ličnosti, a u periodu prije izgradnje prvih hramova, ljudi su svoje obožavanje kamija iskazivali u prirodi.
Budizam je nastao u Indiji, a u Japan je stigao preko Kine i Koreje sredinom VI stoljeća. U Japanu postoje brojne budističke sekte. Kršćanstvo su u Japan donijeli španjolski i portugalski misionari sredinom XVI stoljeća. Mali je broj pripadnika ove religije.
